Voljela bih da proputujem svijet, da upoznam što više ljudi i podijelim one divne, sitne radosti života sa njima. Ponekad razmišljam o svim ljudima svijeta i divim se koliko su samo posebni, onako drugačiji od drugih. I skoro u razgovoru sa dobrom prijateljicom, koja je istog avanturističkog duha kao i ja, pričam o tome kako bih voljela s Kinezima proslaviti njihovu Novu godinu, uz vatromete, zmajeve i svjetlucave lampione. A onda bih odletjela u Indiju za Holi, obukla bih sari i gađala se bojama sa lokalnim stanovništvom. Ili bih, možda, uživala u irskom plesu, slaveći sa njima Dan Sv. Patrika, pa bih odatle skoknula do Škotske, da vidim kako je na viteškim turnirima, dok bi zvuk gajdi bojio tišinu. Djevojke na Havajima bi mi oko vrata okačile vijenac od cvijeća i pomogle mi da skrojim suknju od palminog lišća, a Indijanci bi me naučili da napravim hvatač snova. I najljepše guščije pero bi mi utkali u kosu, koja bi bila ukroćena u dvije pletenice. Eskimi bi me ubijedili da u igluu nije tako hladno kako sam vjerovala cijelog života, a Mongoli bi me naučili da jašem neosedlane divlje konje. Ispružila bih ruku na koju bi sletio soko i izbliza se divila snazi prirode koja je stvorila tako moćnog predatora među pticama. Cigani Nomadi bi mi ispredali beskrajne priče iz davnina i skoro zaboravljene legende. Pjevali bismo kraj logorske vatre i spavali pod vedrim nebom, koristeći zvjezdani plašt umjesto pokrivača. A onda bih se punog srca vratila kući i nastavila da slavim Bajrame, Uskrse i Božiće sa prijateljima. Rekla bih im da sam bila u Brazilu na karnevalu, u Argentini gledala par koji senzualno pleše tango, a da sam onda odlepršala u Španiju, kako bih uživala u flamenku crnokose dame s crvenim cvijetom u kosi i pobjegla nazad kad su oslobodili bikove i pustili ih da trče ulicama, jer toliki avanturista ipak nisam.
Darya Noel Mason
