Imam osjećaj da modna industrija danas nudi dvije opcije. Izgledaš kao da ideš na školski izlet ili kao da vodiš tečaj heklanja. Gdje je sredina? Gdje su opcije za nas koje ne želimo izgledati ni kao srednjoškolke ni kao katalog za ortopedske uloške?
Gdje su traperice koje ne sijeku mjehur ili ne dodiruju bradu? Gdje su majice koje ne vrište “party girl”, ili one koje nisu toliko bezlične da ih možeš objesiti na prozore umjesto zavjese?
Kad je tako teško postalo pronaći odjeću u kojoj se mogu sagnuti da mi ne puknu dostojanstvo, duša i šav?
Moda u ovim mojim godinama nije ono što vidiš na modnim pistama. Ne, moda je “Ovo je od prošle godine i sretna sam jer još stanem u to.” Imam crnu majicu u pet varijanti jer se na njoj ne vidi ni prolivena kava ni očaj.
Nekad moda nije bila igra ogledala već boja. Odjeneš nešto ludo, obuješ visoke pete, pod ruku staviš torbicu veličine tablete za smirenje i ideš kamo poželiš.
Danas samo želim nešto u čemu mogu preživjeti dan da me ne žulja ili steže, a torbu dovoljno veliku da u nju stane paket maramica, novčanik, ključevi, punjač, suhi šampon, rezervna majica za snove koje nisam stigla ostvariti prije podneva, čokolada za emocionalnu podršku i dostojanstvo koje sam izgubila na poslu.
Ako kojim slučajem vidim reklamu za novu kolekciju ne razmišljam “Je li to u trendu?”. Zanima me samo može li se prati na šezdeset stupnjeva, je li rastezljivo i je li dovoljno dugačko da pokrije sve što ne želim pokazivati nikome osim liječniku, i to ako baš moram.
Kupovina za mene nije “shopping terapija” već je više “shopping trauma”.
Ja samo tražim nešto u veličini “žena koja voli kruh, Margo i pekmez za doručak i ne vježba”. Ne mora čak ni biti moderno, samo da je mekano, pokriva sve obline i događaje, od svadbe do odlaska na plac.
Zatim obuća! Jeste li primijetile da je granica između elegantne cipele i ortopedske papuče sve tanja? A tenisice? Sve više cijeniš modele u kojima možeš trčati za životom.
Moda nakon četrdesete ne znači da moraš nestati u bež nijansama i cvjetnim ili pepita uzorcima. Ne moraš ni odijevati topiće koji ti otkrivaju pupak, osim ako baš hoćeš. Dovoljno si pametna da znaš da štikle bole, a da uske traperice nisu znak karaktera.
Nosim što želim, kako želim i kad želim. Ono što meni paše, a ne što se od mene “očekuje”. Ako nekome smeta neka gleda u svoje ogledalo. Jer moda dolazi i prolazi, ali dobar stav i elastični pojas ostaju zauvijek.
Zato odjenite ono što vam ne ubija volju za životom, što vam je udobno, što ne zaustavlja cirkulaciju, i izađite kao da je svaka staza modna pista. Hodajte kao da ste samopouzdanje upravo podigle s kemijskog čišćenja. Ako vam netko dobaci da si “malo prestara za to”, samo se nasmiješi i reci “ne, ja sam klasik, a klasici se ne izbacuju iz mode”.
Kad prođete razinu “što će ljudi reći” i dođete na “što mi je udobno dok se borim sa životom”, osmijeh vam pokriva više od bilo kojeg kardigana. Jer dovoljno smo odrasle da si možemo priuštiti stav, zar ne?
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
