Proza

Gledam prije nekoliko dana prilog u kom čovjek ostavi ružu na ulici kojom prolaze ljudi.Osobi koja uzme ružu u ruke, darovaće nešto.Ljudi su prolazili u

Moj Lolito ovih dana puni sedam godina – moj prvi unuk, moje sunce, moje sve… Kad je već prije prošlo sedam godina, kao da sam

Spajam nitima zvjezdanog konca slike.Ostaju tragovi.A ne želim da znaš gdje sam.Ni po slikama, ni po stopama koje pratiš.Ostavljam ti dane na dlanove.Naše dane koji

Prolazim kroz ulicu i sretnem tek ponekog čovjeka.Zamišljeni, spajaju dan koji polako postaje veče.Ne znaju me.A sve i da me znaju, nisu od ljudi koji

Što sve istrpi papir i tipkovnica na mobitelu…Kad god mi je teško u životu – pišem…Kad sam sretna i razdragana – pišem…Riječi su oružje moje,

Zamisli da svijet mjenja boje.I da te iste boje na tvom i mom licu stoje.Kao svjedoci vremena.Ti si moj čuvar na desnoj strani ramena.Zamisli da

Ponekad mi se čini da čovek ceo život provede na površini. Hodamo po zemlji, dišemo vazduh, gledamo nebo. Naš svet je svet kopna, i sve

Sjede dvoje, jedno, drugom preko puta…Pogled luta, a pogledi govore, šta će biti kad se u riječi na usnama pretvore.Isti prostor, iste stvari, a ustvari…oboje

Postoje bića koja ne hode svijetom teškim koracima, već ga dotiču krilima —nevidljivima, ali prisutnim poput šapata vjetra među lišćem. Ne vide se, ali ih

Vidiš li pero iz kog lete ptice za noćne lutalice…Za one koji love snove negdje među zvijezdama.Plesaće balerina na tvojim dlanovima.Letjeće s’ pticama karte iz

Plamen i žar… u očima treptajSijalice vode moje korake pustim ulicama.Dok krojim tkanine i spajam šavove u sebi tražim porušene gradove.U meni a izvan mene

Dva mala srca rasla su ispod srca mogaDavno je to bilo – sad su već obje odrasle žene…U divne osobe ste izrasle iako vas život