Sjećate li se vremena kada bi netko rekao da mu ide dobro, a svi bi mu se iskreno radovali?
Ni ja.
Danas, čim netko spomene da mu je lijepo, gotovo neizbježno čujemo rečenicu “Uživaj dok traje”. Kao da sreća ima rok trajanja, pa je najbolje odmah otvoriti, potrošiti i pomiriti se s tim da će ubrzo isteći.
Jesmo li doista postali alergični na tuđu sreću? Teško je gledati kako netko pije kavu na terasi hotela u nekoj egzotičnoj zemlji, smije se, putuje ili jednostavno uživa, a da ne posegnemo za injekcijom cinizma? Kao da nas tuđi osmijeh podsjeća na vlastite brige pa brzo moramo ubaciti upozorenje. “Pazi, sutra možda neće biti isto.”
Kupi li netko novu torbu, ne daj Bože auto, ili objavi fotografiju s mora, mentalni refren je uvijek isti. “Uživaj dok traje”. Kao da nikome nije dopušteno biti sretan bez sitne doze podsjetnika na katastrofu koja možda vreba iza ugla.
Možda je to samo naš način da lakše podnesemo vlastita nezadovoljstva. Jer, dok gledamo prijatelja na putovanju, u glavi se javljaju scenariji, avion može kasniti, hotel može biti razočaranje, a sunce se možda neće ni pokazati. Nazivamo to “realnošću”, ali zapravo je riječ o zavisti upakiranoj u cinizam.
A što bi se dogodilo da jednostavno kažemo “Drago mi je zbog tebe”? Bez fusnota, bez upozorenja, bez kvarenja trenutka? Bi li nam od toga bilo gore, ili bismo možda naučili da je sreća zarazna, ali samo ako je pustimo da bude?
Jer istina je jednostavna. Sreća nije limitirano izdanje. Nije roba na akciji s datumom isteka. Ona traje onoliko koliko joj damo prostora.
I zato, kad netko kaže da mu je dobro, probajmo jednom odoljeti refleksu i samo reći “Super!”
Možda ćemo usput tako shvatiti da nam vlastita sreća nije na čekanju. Samo je čekala da prestanemo mjerkati tuđu.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
