Wikipedija kaže ovako:
Izdaja je oblik prijevare. Izdati nekoga znači iznevjeriti nečije povjerenje, nečija očekivanja i lojalnost ili povrijediti interese grupe kojoj subjekt pripada. Najčešće uzrokuje jake osude i nije omiljena ni među onima kojima ide u korist. Kroz povijest izdaja je smatrana jednim od najgorih činova koje osoba može učiniti za grupu kojoj pripada (državu, narod, pleme, vojsku itd.) i uglavnom se oštro kažnjavala.
Vjerujem da ne postoji osoba koja barem jednom u životu nije osjetila gorčinu kojom je začinjen obrok serviran izdajom.
Vjerujem da je malo onih koji su i sami sačuvali ruke ne servirajući obrok izdaje barem jednom u životu, pa taman i u ranoj životnoj dobi, kroz odrastanje, ako ne u zrelosti.
Došla sam s posla i našla svoju kćer uplakanu. 14 joj je godina, a plače jer je izdana…
Odnos s djecom temeljim na povjerenju, povjerenje gradimo iskrenim i otvorenim razgovorima o svim svojim uspjesima kao i o najbolnijim padovima i propustima.
Poznate su mi sve dvojbe s kojima se moja djeca bore, svi osjećaji koji im se bude od pogleda onih koji ih okružuju jer tako naša obitelj funkcionira, kao jedno biće.
Tako sam i pretpostavila da je u izdaju koju je doživjelo moje 14 godišnje dijete upleteno njezino društvo i momčić kojega moja simpatizira.
Prijama se povjerila da joj se mladić sviđa.
Skrivala je tu simpatiju kao zmija noge jer mladić nije oličenje blještavila, pa što će joj cure reći? Nije sin visokopozicioniranih roditelja (i moja je iz niže klasirane obitelji, od običnih ljudi, a ipak je mislila da je prihvaćena u cijelosti, onako kako ona prihvaća druge), ali što će joj cure reći?
Vjerujem da joj je dosadila zvonjava tog glupog pitanja pa se otela potrebi pokazivanja sebe kao osobe koja nije i rekla “curama” što joj srcu daje ritam.
Poznajem maloga, poznajem mu i roditelje i nema flekice na njima zbog koje bi se ikoga od njih trebalo izbjegavati.
Moja kćerka i on su prijatelji od kad znaju za sebe. Od vrtića do 5. razreda su bili nerazdvojni. U 5. razredu su razdvojeni u različite razredne skupine, ali uvijek su jedno drugoga tražili.
Novi razred, novo društvo i tako mi je mala upala među “plitkuše” koje su majke pustile ulici da ih odgaja.
Kćeri mi se primiče rođendan i među njima je normalno da se mjesecima unaprijed zna popis uzvanika. Sve to mora biti pomno probrano.
Kad su prijateljice vidjele “njega” na popisu izlila se bujica pitanja iznikla iz krivog odgoja.
Kako on, jesi li luda, što će nam on, kako se samo oblači, nema ni mobitel?
Sve je to ona slušala i ignorirala dok joj danas “vijeće” nije izjavilo da niti jedna od njih neće doći bude li on pozvan.
To ju je dotuklo.
Premlada je ona da bi joj obroci bili začinjeni takvom gorčinom. Premlada da bi bila sposobna prepoznati prave ljudske vrijednosti, uvidjeti da će mladica koja je posađena, a nema potpornja da ju usmjeri, izrasti u neugledno stablo.
Ipak svojim činom je pokazala da se u dobrome pravcu kreće njezin razvoj, da pokušaji supruga i mene da od naše djece izgradimo ljude, plove u pravome smjeru.
Sviđa mi se njezina odluka, sviđa mi se način na koji razmišlja jer je odlučila uopće ne slaviti rođendan u društvu kojemu ne pripada. Odlučila je svoga jedinog prijatelja, svoju simpatiju, dovesti doma i taj dan provesti u društvu nas svih.
Naučila je i na svojoj koži osjetila okrutnost loše odabranog društva.
Nije to loše, nije to lekcija koja će ju ubiti, pred njom su životna prostranstva i nebrojene prilike, samo neka mi ostane sposobna slušati sebe i svoje srce.
Neka mi nikada ne doživi oblik izdaje kojega sam ja sebi priskrbila.
Izdana sam nebrojeno puta.
Od kvaziprijatelja i odbacivanja, od izmišljenih priča kojekakvih “babasera”, do izdaje od strane prve ljubavi, onoga u čijim sam očima mogla ploviti, u tim dubinama graditi naš svijet.
Ali sva štipanja i boli tih izdaja su nestala onog trena kad sam izdala samu sebe povrijedivši one koje ljubim neopisivo; svoje roditelje!
Tim svojim djelom sam više boli i patnje priskrbila sebi nego njima jer me i danas, nakon 20 i kusur godina teret žaljenja ne napušta.
Roditelj oprosti svome čedu sve, tako su i moji meni oprostili i zaboravili, ali ja sebi teško opraštam gorak obrok koji sam im servirala, a oni ga nisu zaslužili.
Istina je da ljude koje voliš ne lažeš, ne praviš ih budalama, ne potičeš im oči na puštanje bolnih suza.
Istina je, možda i veća, da navedeno ne radiš nikome jer blato ostaje i na prstima bacača, preteško ga se riješiti.
Jedna jedina LAŽ bila je dovoljna da mi zasjeni sve dane u kojima sam svojim roditeljima priuštila da ponosno idu kroz život.
Laž je sjeme koje klija i raste brže od ičega na svijetu, a obiluje plodovima izdaje.
Ne dozvolite si nikada izdati sebe same jer ta izdaja se najoštrije kažnjava, najteže se preboli!
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
