Uzimam olovku i papir
već dugo nisam salila
svoje osjećaje nigdje
guše me…
Omotali su svoje čvrste
okove oko mene i stežu me,
neumorno stežu me…
Dah mi se gubi dok olovka
lagano drhti mi u ruci
čekajući da duša se otvori
poput prozora što raduje se
toplini sunčevih zraka što sad
slobodno ulaze u sobu…
Grizem unutrašnjost obraza
dok borim se sama protiv sebe tražeći smisao u
zbrci osjećaja što u meni
kovitlaju se…
Prva riječ…
Stih…
Suza…
Drhtaj duše dok okovi
polako popuštaju svoj
nemilosrdni stisak…
Olakšanje…
Bol…
Suze kao biseri što mute mi
pogled na riječi što ih ruka
nježno zapisuje formirajući
se u zbrku, baš onakvu kakva
u meni caruje…
Martina Kopić
