Praskozorje lagano kuca
o moj prozor
dok oči polako se sklapaju
od težine prašine zaborava
koja skupila se
unutar njih
braneći mi da vidim
s onom nekadašnjom jasnoćom…
Tišina odzvanja od
ovih tamnih zidova
moje tamnice koju
nekada nazivala sam
samo sobom
sve dok okovi prošlosti
nisu rasprostrli svoje teške
željezne karike i ispunili svaki
preostali centimetar,
kujući dio po dio mene
sve dok ništa više
ostalo nije…
Tihi glasovi bruje
unutar moje glave
navodeći sve i jedan razlog
zašto sam na ovom mjestu,
nepomična,
bezglasna,
ranjena,
slomljena…
Sve dolazi na naplatu
i sreća i nesreća
dobra vremena,
loša vremena
sve ima svoje kako i zašto,
tako i moje ja,
moji demoni
isti oni za koje nisam
vjerovala da su stvarni…
No prodoran urlik unutar moje lubanje i
jedna jedina crvena suza
što klizi iz mog plavog oka
niz blijedi obraz
pokazuju mi
koliko sam čitavo vrijeme
bila u krivu…
Tišina oko mene
dobija svoje oblike,
sjene što neumorno
plešu svoj ples ispred
mojih sve težih kapaka
dozvoljavajući mi
da još jednom prije samog kraja
vidim sve i jednu pogrešku
koju svjesno ili nesvjesno
do ovog konačnog suda pravila sam…
Martina Kopić
