Ne znam tko još ovo treba čuti, ali neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za biljke.
Postoje oni koji s malo zemlje, vodom iz slavine i glazbom Bacha uspiju uzgojiti džunglu u dnevnom boravku. I onda sam tu ja, ona kojoj umire i kaktus.
Volim biljke. Obožavam ih gledati, ali kod drugih. Kod mene one uglavnom dožive klimatsku katastrofu, emocionalni slom i preranu smrt, a sve to ponekad i u roku od deset dana.
Ne kupujem ih često. To je faza koju sam prošla negdje između prvog fikusa koji se odselio u vječna lovišta i orhideje koje sam zalijevala po raspoloženju, a ona mi je to vratila sušenjem i tišinom. Ipak, s vremena na vrijeme, dogodi se slabost. Pogledamo se biljka i ja, onako u prolazu. Ona mi pošalje onaj tihi zov “Ti i ja, možda ovaj put?”, čak ni i namigne, mogla bih se kladiti u to. I ja je kupim. Svečano je donesem kući kao dijete iz rodilišta. Dajem joj ime. Pričam s njom. Prvih dana sam mama godine. Zalijevam je po uputama, ne premještam je previše, čak joj i pustim glazbu neka zna da je voljena. A onda, negdje između “danas ću je zaliti” i “joj, zaboravila sam… opet”, dogodi se zločin iz nehaja.
Ponekad se tješim da nije do mene. Možda je biljka imala slab korijen. Možda je patila od unutarnje tuge. Možda sam je samo previše voljela… prečesto gledala… zadavila pažnjom. A možda jednostavno nije bila spremna za ovaj okrutan svijet i moju kuću koja je očigledno neprijateljski nastrojena prema biljkama (ili sam ja, što je manje vjerojatno).
Nakon svake hortikulturne tragedije obećam sama sebi da je to posljednji put. Neću više. Dosta mi je osušenih listova i otpalih latica. I onda, par tjedana kasnije, u dućanu me pogleda neka nova, zelena, svježa… i ja se opet zaljubim. Poput one slike malog Yode s biljkom u ruci. “Rekao sam da neću više… ali vidi je kako me gleda!”
Zato sam polako žive primjerke počela zamjenjivati neživima. Da, onima koje su stalno nasmijane, vječno zelene, i ne traže ništa osim obrisati prašinu s listova jednom mjesečno. Umjetne biljke postale su moj estetski spas.
I da vam kažem nikad nisam imala sretnije biljke! Ne venu, ne gledaju me razočarano, ne osvećuju se sušenjem kad ih zaboravim. Jedino me ponekad pogleda prava biljka iz susjedinog dvorišta ili balkona, onako puna života, i ja na trenutak osjetim poriv da pokušam ponovno.
Ali taj trenutak brzo prođe…
Biljke i ja smo kao bivši par koji zna da zajedno ne funkcionira, ali ne mogu jedno bez drugoga. Samo povremeno jedno od njih pomisli “Možda ovaj put bude drugačije…”
Možda mi samo treba biljka koja je otporna na zaborav i nepažnju. Dok ne pronađu sortu koja preživljava isključivo na simpatiji i minimalnom trudu ja ostajem vjerna svojoj plastičnoj džungli.
Zato ako me vidite s biljkom u ruci i čujete me kako tvrdim da ću ovaj put stvarno paziti… lažem. Ali sretno joj bilo. Bar će prvih par dana imati sve što poželi. Nakon toga neka joj je laka zemlja.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
