Izgovori moje ime – ne kao pjesmu kojom me ostavljaš,
Nego kao molitvu kad ti je teško…
Izgovori ga dok me ljubiš nježno
Dok su ti oči zatamnjene požudom –
Ah, nije to samo požuda, znam,
Značim ti više nego što priznaješ…
Tu sam za tebe, moraš to znati,
Kad ti je svijeta preko glave i kad si mrgud,
Tu sam za tebe da se smijemo samo našim forama,
Dok nas trbusi ne zabole od smijeha…
Volim sve na tebi, kakav si iznutra i izvana,
Ono izvanjsko krije divnu, slomljenu dušu –
Dozvoli mi da ti pokušam pomoći
I sastavim tvoje slomljene komadiće u cjelinu…
I čuvaj moje malo srce, slomljeno je bilo previše puta,
Ljubi me najnježnije i najstrastvenije,
Šapni mi one dvije čarobne riječi “volim te”,
Znam da me voliš, ali me se i bojiš…
Da, luda sam i strastvena, ali ti i ja smo isti,
Okruženi svijetom u koji ne pripadamo,
Zato imamo jedno drugo, dovijeka…
Anada Kotorac
