Stojim na uskom prolazu
tamo negdje između
jave i sna,
na kaldrmi od cigla
nošenih plimom oceana,
tamo gdje mjesec se
ogleda i ljubi svoje zvijezde
sve dok im vihor svojim dahom
ne pomuti žutilo na noćnom
tamnom plavetnilu..
Oblaci sivi prijete
da se izliju kao
rijeka suza nad ljepotu
savršenstva
muteći tako obrise sjajne
da me oluja njihova
potopi zajedno
sa nestabilnom kaldrmom
urušavajući se u ponor
sad već sve crnijeg oceana,
a ja stojim mirno,
ne pomičem se, jer znam
da ta oluja je samo
preslika onoga što
odigrava se u meni
prijeteći da me potopi
brže od svih oluja zajedno,
ali mjesečeve zrake još
sijaju i zvijezde se bore
za ogledalo svoje,
oblaci odlaze, ali ja
ipak slamam se..
Martina Kopić
