U prošloj kolumni dotakla sam se 11 stvari koje ubrzavaju starenje. Ali jedan uzrok koji nisam bila navela zaslužio je posebnu pažnju. Toliko je moćan u svojem djelovanju da bi ga se trebalo brojati barem triput.
Da, pričamo o radu s ljudima.
Jer ako nešto ostavlja trag na duši, živcima i području između obrva to je interakcija s ljudskim bićima u svojem punom, svakodnevnom izdanju.
A ako još radite u trgovini, ne pričamo više o starenju. Pričamo o ubrzanom vremenskom putovanju prema penziji, samo bez beneficija.
Rad u trgovini nije posao, to je ekstremni sport. Sport s preprekama bez publike i s previše sudaca u liku nervoznih kupaca. Trčite od blagajne do pekare brže nego maratonac na steroidima i kofeinu dok vam u isto vrijeme tri osobe viču:
– “Radite li vi ovdje?”
Ne, gospođo, samo volim odijevati plave majice s Lidlovim logom.
– “Zašto nemate više bušilica na akciji?”
Jer je još jutros netko kupio njih 37. I ne, ne mogu vam reći tko.
– “Možete li otvoriti još jednu blagajnu?”
Naravno, samo da se prvo teleportiram jer ja sam blagajnik, skladištar, pekar i psihijatar u jednom.
– “Gdje vam je ono… ono… znate ono… crveno?”
Naravno da znamo. Imamo i kristalnu kuglu za ovakve slučajeve.
Gotovo svakodnevno u glavi vrtimo popis zadataka, vučemo palete visoke dva metra i teške kao tri slona pritom pokušavajući ne ubiti sebe ni druge, i sve to s minimalno petnaest tisuća koraka dnevno. Znoj nam se cijedi niz čelo i leđa kao da smo na tečaju hot joge. U međuvremenu nas optužuju da smo osobno odgovorni za globalni manjak kroasana, cijene koje nisu onakve kakve su si zamislili da bi trebale biti, manjak strpljenja i manjak empatije u društvu.
Uz sve to trebali bismo pružiti osmijeh. Onaj koji bi osvojio Oscara. Jer “kupac je uvijek u pravu”… čak i kad misli da “2+1 gratis” znači “tri komada, besplatno, i još im mi platimo što su došli”.
To definitivno nije samo posao. To je emocionalni trening, kardio, test živaca, tečaj glume, osnovna škola strpljenja i fakultet diplomacije. I svaka bora iz tog iskustva nosi ime i prezime. Moja najdublja zove se Đurđa Malomifalidootkazića. Pojavila se negdje između “Otvorite još jednu blagajnu” i “Zašto ova lubenica ima koštice?”
Zato bih htjela poručiti svim trgovcima diljem lijepe naše – vi ste olimpijci multitaskinga, diplomati bez titule, terapeuti bez kauča i akrobati u prolazu, s tjesteninom u jednoj ruci i akcijskim deterdžentom u drugoj. Ako vam danas nitko nije rekao hvala – evo, ja vam kažem. Hvala što ste još tu. Hvala što izdržavate. Hvala što znate gdje je ono… ono s reklame… ono žuto… što je možda jučer bilo na akciji… a možda i nije. Možda je od sljedećeg četvrtka.
I, molim vas, nastavite se smiješiti. Ili to barem pokušajte. Ne zato što morate, već zato što smo zajedno u ovom lunaparku na minimumu osoblja i maksimumu očekivanja, a osmijeh nam pomaže da kolektivno ne poludimo prije isteka roka trajanja proteinskog pudinga. To je naš način da preživimo dan, a da nekoga “slučajno” ne udarimo paletom.
Nabacimo osmijeh zato što znamo da je on najjeftinija zaštita od živčanog sloma. I zato što bismo između ludila i smijeha uvijek trebali birati ovo drugo. Uostalom, nismo plaćeni da se živciramo.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
