Idem malonebu, pod oblake,bacam mislikao odbačena žezla. Sklupčana u kapsulivremena i bremenalansiram korakeu vatromet želja. Ne padam višekrila su spremna za let,sad dotičem oblakeživim novi
Stani,zastani,osvrni sene propuštajljepotu jeseništo neumorno klizikroz parkove uspomenadok lišćemsvojim šarenimpleše valcerna melodiji vjetrova sjevernihoplakujući ljetosvojim sivim oblacimakoji propuštajukišne kapikao draguljeza zalogzimi štodolazi… Martina Kopić
Bojim se.Ovo je previše za nasOvaj ciklus,Kruga ljubavi i mržnje.Volim te,dok probijambodež u tvoje srce.Mrzim tedok to rukamasnažno stežem u svoje teloBojim se.Našeg poslednjeg trenutkakao
Dolina jorgovana krasi tok reke Ibra i podseća na romantičnu priču o francuskoj princezi, a kasnije srpskoj kraljici Jeleni Ažujskoj. U ovoj knjizi je predstavljen
Sama umjetnost je uvijek priča za sebe. I je li to poezija, proza ili bilo koji oblik pisane riječi uvijek je nešto što stalno kruži
Ustreptale se nježnostiRuku pod rukuVisoko pognute glave.Drvene silueteSilovito lome orkanske ljubaviUznemirenom linijom života.U polumraku skrivenih tajniPlemenita riječ srcu godi.Skriva vatrene kugleŠto u grudima još plešuTragičnu
Vidio ju je nakon svih ovih dugih godina.Stajali su nasred ceste jedan nasuprot drugoga dopuštajući tišini da priča, boli da im razara srca, očima da
Čujem ti glas…čujem tvoje korake prolaze kroz duge i mračne hodnike…čujem kako dolaziš…Imam povez preko očiju, ne daju mi da te vidim…pratim po osjećaju.Isti smijeh
Tek sada vidim da ljubav ne postoji……da je sve bilo lažno, varka……da sam naivno kao djevojčica vjerovala u tebe… u nas……ti si to odbacio kao
Gotički prizvukgorkog razočaranja –trgnuo me izastralnih projekcija. Što sam toupravo doživjela? Nastupila je smrt,ali Bog je pomaknuosat unazad,kako bih stiglapreokrenuti sudbu. Baš kao zmijakad presvlači
Lutala sam ulicamaTražeći nešto davno izgubljenoStisla sam jače kaputDa me grijeLagala sam sebiTebiRekla da te ne volimA srce se rasuloKao kugla od staklaJer znala sam