IstreniranoPrstom preko ustaPresvučena hrptom brusnog papiraPoput ne prožvakanih gumenih bombonaRiječ klizne niz grlo.Zaglavljenaizmeđu srca i mozgažalosno cvili.IzoliranoU gluho dobaŠutnja nadilazi razočaranostI glasno vrištanje istine.Tek ponekaddaškom
Nikad senisam strašilamraka, ja gaživim otkakosam postala. Neprestano osjećamkako mi bučnopucketaju kosti,dok me nemilosrdnoguta rahla zemlja. Previše (ne)svjesnasvoje beskrajne smrti,tonem u astral,odzvanjajući krikomultimativnognezadovoljstva. Poput ukletepjesničke
Grad br: 35, jedna stanica i drugačiji svijet.Ljudi umiju da se smiju i govore kad vole.Ne bježe od ravnoteže i osjećanja.Gledaju se u oči kad
Premda sam samoprozvani Grinch, moram priznati da mi je ove godine teško palo skidanje ukrasa i kuglica s božićnog drvca. Ne zato što sam to
Pismo pred vratimaI jednu ružuDa ti miriše po meniSve što ti želim rećiPisat će u pismuDa zauvijek u tvom srcuOstane sjećanjeNa nekog dovoljno hrabrogIli dovoljno
Ustala sam nevoljko,jer dom je moj prazan,danas.A dug, bit će. Ipak, raspolažem,misao mi usni osmjeh vraća.I osjećaj širine tjeskobu raspline duha. Nečime raspolažem ipak.Danom, koji
Nešto me istovremeno cjeliva i tišti,a stvari oko menepostale su manje važne,bezvrijedno okupiraju. Tražila sam u njima srećusamo prividno, maglovito. Osmijeh mi je namamio muk
Može li ljubav opstati u teškim vremenima, recimo u ratnom stanju? Odnosno u uslovima gde je perspektiva ravna nuli?! Jedino što možete jeste da ne