Olovkom pišemo po koži sve što se u nama taloži.Tankim slojem obloži, odmota i otkotrlja onako zbilja…Trake motam poput klupka, lagano se odmotaju, neku nježnost
Da jednom otvoriš svoje srceBez zadrškeBez strahaZnam puno je ranaPutem života dobivenihPusti da ih dodirnemSvojom ljubaviDa osjetišDa je nekom staloDa ti dotakne dušuSvojom dušomDa ode
Mjesečeve mijeneostat će nijemena zvuk tvojih koraka,sve što zadržišprogutat će vrijemeu krilu svojih odaja.Nestaju satii prolazi vrijemekroz bučne kazaljke snadok otkucaje lomeodnose i tebekroz otvore
Slepi sam putnik života svog.Tu sam, kao da nisam.Plovim s njim…. Ima li smisla?Šta se popraviti da?Koliko vremana se ima? Ređam pitanje, za pitanjem.Samo tišina
Kroz život sam naučila da najbolji prijatelj može biti gori od najgoreg neprijatelja. Da životinje vole više od čovjeka. Da svaka Suza ne znači bol.
Bada… spavaš li…To više ni sama ne znam. Ni šta je stvarnost… ni šta je san.Gdje su uopšte granice između te dvije ravnoteže unutar nas
Kažu da se o pravim ljubavimanikada ne priča.Nikada i nikome.Prava ljubav je kao najređi cvijetna cijelom svijetu.Ne uspijeva svuda i vrlo je rijetka.Srećan je onaj
Ne pričam o tebiNe spominjem ti imeNi tko je ta osobaKoja me tako promjenilaViše nisam ona plašljiva djevojčicaNekad se u djetinjstvu dogodi neštoŠto nas raniNa