Sat kuca… sat zvoni… čuju se telefoni.Kazaljka – kazaljku pokreće… čudesno je proljeće.Glava na jastuku još sniva… sunce me otrkiva.Otvoriš dlan.. novo jutro… novi dan.U
Odjednom se otvore vrata kočije. Ni ne pogledam ko ih je otvorio, jer već znam. Sklopim oči. Ovo se ne događa. Onaj trenutak od kojeg
Mogu li umrjetiPa oživjetiPišućiKad misliš da ne možešNišta napisatiKada ti se srce kida od bolaTada nastaju najljepše pjesmeOne riječi duboko potisnute u namaJer smo se
Zaustavim vjetari započnem plesu tajnovitosti misligdje sve ima svoj red,na ulazu do srcastražari stoječuvaju sve onošto i nije moje,jer tako to obično bivakada se odjednomprestanemo
Mala, zašto nosiš haljine boje četinara? Učila me moja nana. Pričali mi o njima svakog dana.Poštuj dete prirodu svoju, voli je i njenu boju.Voli kao
“Ponekad se moraš izgubiti da bi pronašao ono što tražiš.” Ovo je pravo malo čudo, od premalo stranica. Samo 250. Toliko sam uživala da nisam
On je svirao klavir… prsti su pravili hod po dirkama.Pramenovi kose padaju preko obrva.U tim očima džez… na tim usnama soul… u venama bluz.U njegovim
Voljela bih da proputujem svijet, da upoznam što više ljudi i podijelim one divne, sitne radosti života sa njima. Ponekad razmišljam o svim ljudima svijeta
Moj najljepši stihMoga srca otkucajKoji se uznemiriKada čuje tvoje imeIme posebnog značenjaBožji dar…Zašto si ušao u moje srceZašto sam te tako zavoljelaZašto tvoj odlazak toliko