Srela sam vlastitog duha.
Među grmljem divlje ruže,
bijah ogrnuta velom grijeha.
Usmjerenje medija ometa
zlatno- žuti list,
smrskan posred ceste.
Jeseni niti u tragovima!
Ljeto odiše
smaragdima pripijene zore.
Polusan stišće kapke,
vizijom zrele notornosti.
Šapuću jezovito
strah neispravnih temelja,
pokojnica što nosi moje ime.
Zastario križ upućuje na kolaps-
treperih sjenkom.
Umirala sam nebrojeno puta,
ali nikad ovako stvarno!
Lorena Vojtić
