Kada su dani teški od jesenjih kiša
i kad pjesma koju srce pjeva postaje tiša
tada duša umorna od čežnje za tobom
utjehu traži prebirući po sjećanjima sa sobom.
Tražeći te u skrivenom kutku sebe same
gdje zajedno ploveći izranjamo iz tame
što prekrila nam je sve sretne dane
ostavljajući srce da krvari iz duboke rane.
Tada nastaje nova balada da zalijeći srce
uz klavir sjedam, osjećam niz tijelo trnce
od tvoga odlasaka opet sam na koljenima
molim se za snagu da opet razmahnem krilima.
Dok srce mi ranjeno sklada baladu
neka toplina obuzima ga,vraća mu nadu
da ugledat će te uskoro iznenada na pragu
jer vratio si se da zagrliš me, svoju dragu.
Da svojim dolaskom izbrišeš sve boli
vratiš srcu krila da leti i opet te voli
kao prije kad bili smo zajedno i sretni
letjeli prostranstvima ljubavi zagrljeni.
Anita Čečavac
