Postoje bića koja ne hode svijetom teškim koracima, već ga dotiču krilima —
nevidljivima, ali prisutnim poput šapata vjetra među lišćem. Ne vide se, ali ih osjetiš. U mirisu svitanja, u drhtaju između otkucaja, u načinu na koji prostor izdiše kad prođu
pored tebe.
To su leptiri osjećaja — krhki, ali vječni. Oni ne popravljaju svijet, ne mijenjaju njegov tok.
Samo mu svijetle iznutra. Obilaze krošnje što pamte smijeh, spuštaju se na livade gdje rastu neizgovorene misli, lebde nad tišinom između dvoje ljudi koji su zaboravili kako se razumjeti. Tamo gdje boli, oni ne bježe. Dolaze.
U njihovom letu ima zvuka, ali to je zvuk tišine — onaj koji grli. Krila im mirišu na lavandu i davno pročitane pisma, a boje im pjevaju — modro kad tuga šušne, zlatno kad srce škripavo otvori prozor prema nekome. Plešu po svijetu kao da čitaju partiture duša, kao
da im svaka emocija ima ton, miris, oblak.
U sjeni stabala, gdje zemlja još pamti suze, oni ostave sjaj — nevidljiv, osim onima koji znaju gledati srcem. Gdje god su stali, prostor više nije isti. Proziran, ali dublji. Kao da je netko umiješao kap svjetlosti u tkanje stvarnosti.
Ponekad se pojave uz vodu — tiho, nenametljivo, dok pogled tone u površinu jezera. Ne da osude, već da ogledala u nama poprave. Jer znaju: ono što tražimo nije odraz, već pogled koji vidi i kad smo zaboravili kako izgledamo iznutra. Tamo gdje voda govori tišinom, oni lete najnježnije — u krugovima što podsjećaju na zagrljaje koje nismo primili, ali još čekamo.
I kad misliš da si sam, pojavi se jedan — pa drugi, pa treći. Ne da budu tvoji, već da budeš svoj. Krila im ne donose odgovore, ali u njihovom prisustvu pitanja više ne bole.
Jer postoje krila koja ne služe za let, već za dodir. Krila od empatije, od razumijevanja, od meke tišine koja zna što riječ ne može. I dok svijet juri, oni stanu. Gledaju, osjećaju, šute.
I sve u tebi prodiše.
Nina Vukadin
