Pisanje knjige nekome možda zvuči zanimljivo. Oni koji nisu probali misle da to izgleda otprilike ovako; sjedneš pred laptop, pogledaš kroz prozor, inspiracija ti sleti na rame poput muhe na voće i ti samo pišeš. Prsti lete po tipkovnici, likovi te slušaju, sve ima smisla, a ti si hodajuća kombinacija Dostojevskog i Agathe Christie.
Realnost? Realnost izgleda ovako; Google tražilica je tvoj najbliži suradnik i razlog zbog kojeg si na policijskom radaru. Jer kada netko pretražuje “koliko dugo tijelo ostaje neotkriveno u planinskom području” ili “kako hakirati sigurnosni sustav bez traga”, to nije normalan dan. To je istraživanje. Književno, naravno.
Kreneš istraživati forenzičke detalje i tri sata kasnije gledaš video pod nazivom “Panda koja kihne i uplaši samu sebe”. Sve to dok tvoj lik i dalje leži mrtav, neotkriven i potpuno zaboravljen.
Zamisliš jednu scenu, napišeš je i… to više nije tvoja ideja. To je neka tvoja alter-ego verzija koja očito voli dramu i ima problema s autoritetom. Ponekad napišeš dijalog i onda se zamisliš “Bi li me trebalo zabrinuti što tako dobro znam manipulirati emocijama?” A tek kad shvatiš da uživaš “mrvicu previše” u ubijanju likova… pa, neka to psiholog analizira ako se usudi.
A onda dođe onaj famozni trenutak, napišeš savršenu rečenicu. Toliko dobru da bi je trebalo tetovirati. Samo što nigdje ne paše. Ali nema veze, ostat će. Jer to je umjetnost.
Da ne zaboravim spomenuti “one trenutke”, unutarnje monologe i dijaloge koji ti se odvijaju u glavi dok pokušavaš živjeti “normalan” život. Perem suđe – lik raspravlja sa sobom. Vozim se na posao – zamišljam svađu dvoje izmišljenih ljudi. Ležim – pregledavam replike iz scene koja još ni ne postoji.
Neki ljudi overthinkaju poruke bivših. Pisci overthinkaju rečenicu koju možda nitko nikad neće pročitati. I sve je to dio procesa. Navodno.
Zatim odabir imena? Misliš da je to lagano? Satima pretražuješ značenja, kombiniraš kulture, izgovore, vibracije imena… pronađeš ono pravo, a onda ti prijateljica pošalje poruku “I moj novi lik se zove isto!” Nakon toga razmišljaš je li vrijeme da se vratiš na ono “Panda koja kihne…” i nikad više ne pišeš.
I kad misliš da je gotovo, knjiga je gotova, ide na lekturu. Čitaš je po deseti put i mrziš svaki zarez. Pitaš se tko je to napisao i zašto. Znaš svaku rečenicu napamet, likovi ti idu na živce, zaplet ti izgleda kao sapunica iz devedesetih, a u glavi ti odzvanja “Tko mi je ovo natovario na leđa? Ah da, ja.”
Ali znaš što? Ipak sjedneš. I napišeš novu priču. Jer, unatoč svemu, toj blagoj psihičkoj nestabilnosti, stalnom manjku vremena, sumnji u sve što radiš, ti si autor. Srećom ili nesrećom.
I iskreno? Ne bih to mijenjala ni za što.
A sada, ako ste ikada pokušali pisati – bilo roman, pjesmu, poruku bivšem ili popis za dućan koji je završio kao filozofska rasprava – slobodno podijelite svoje trenutke inspiracije, blokade, ili one situacije kad vas je Google sigurno proglasio osobom od interesa. Tko zna, možda zajedno osnujemo grupu podrške. Pisci bez granica, ali s dijagnozom.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
