Ako ništa drugo, u Hrvatskoj barem znamo slaviti praznike. Šteta što često ne znamo koji i kada. Još jučer smo Dan neovisnosti imali u listopadu, a danas je u lipnju. Već sutra, tko zna, možda ga prebacimo u travanj, jer bolje paše uz alergije.
Nije ni čudo da se pogubimo u kalendaru. Dođeš u trgovinu, vidiš zatvorena vrata i pitaš se je li danas Dan državnosti, Dan neovisnosti, Dan antifašističke borbe ili Dan… nečega? Tko bi to više pratio.
Ako na vrijeme želiš biti domoljub ne gledaš kalendar, već gledaš u saborske klupe. Kad vidiš da se netko posvađao oko zastave, himne ili definicije praznika, znaš da stiže upravo on. Praznik. Nerijetko za većinu neradni dan. A to je ono što nas čini ponosnima, zar ne?
Nekad smo, kažu, znali biti složniji. Ne idealiziram prošlost, ali sjećam se priča iz vremena kada je cijelo selo znalo tko i kada slavi. Kad je praznik bio praznik, a ne pomična meta koja ovisi o trenutačnom političkom vjetru. Ljudi su se okupljali jer im je bilo važno biti zajedno, a ne jer je netko izmislio novi datum kako bi opravdao svoju fotelju.
A danas? Danas gledamo kako vladajući iz mjeseca u mjesec prebacuju praznike, ne zato što im je stalo do naroda, nego zato što im je stalo do toga da narod ne gleda previše u njih. Što više prebacuju, to manje vidimo ono što ne prebacuju – poput problema sa zdravstvom, inflacijom koja guta plaće i praznim novčanicima.
Ali barem smo neovisni. Neovisni o zdravom razumu, neovisni o logici, neovisni o stabilnoj valuti. I to je ipak vrijedno slavlja. Bez obzira na datum.
A u međuvremenu, dok političari premeću kalendar i broje izborne bodove, prosječan Hrvat broji preostale eure u novčaniku i gleda hoće li mu to što ima biti dovoljno do plaće. Jer na kraju dana – ili bolje rečeno, na kraju mjeseca – neovisnost ne znači datum na kalendaru, nego nešto što ti daje miran san. A takve dane, nažalost, ne proglašavaju ni na Markovu trgu ni u Saboru.
Ako se jednog dana i dogodi čudo pa praznici prestanu biti političko-potrošni materijal, možda ćemo opet postati neovisni i u nečem važnijem. Možda životu bez dugova, bez korupcije i bez straha koja nas sljedeća stranka vodi u novu izbornu godinu propasti. Do tada… sretan nam Dan nečega. Kad god bio.
Jer praznik bez kruha na stolu i dalje ostaje samo datum na kalendaru. Nekima još jedan izgovor za neradni dan, a nekima preostaje nadati se da će ga jednog dana slaviti i u novčaniku. Svi znamo da se datumima ne plaćaju računi.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
