Nestala su jutarnja buđenja,
Sa prozora
Komšinska časkanja,
I vesela ulična pozdravljanja
Koja su glasnim povicima
Plašila ptice sa grana.
Nestalo je udaraca dvorišnih kapija,
Sa tavana
Tihi koraka i škripe podnih dasaka,
Iz kamina crvenih jezika
Koji su rugom hladnu zimu plašili,
Na oknima pahulje klizom topili.
Nestali su veseli dana i pogledi,
Sa praga
Na opalo lišće različitih boja,
Pomješano ljubavnim mirisima
Sa kojima se vjetar poigrava
I vragolasto dvorištem raznosi.
Ostala je bolna duša u besanoj sobi,
Sa kreveta
Zgasnutog pogleda ka bijeloj zavjesi
I tamnoj noći
Da čeka zadnji otkucaj srca
Jačoj se smrti ruga i prkosi!
Željko Perović
