Kićenje bora na Badnjak dio je tradicije svih kršćanskih vjernika, no samo božićno drvce, što vjerujem da svi znaju, zapravo nema nikakve veze s kršćanstvom i Isusovim rođenjem.
Pa, jeste li se zbog te činjenice ikada zapitali zašto onda uopće kitimo bor (a i stavljamo poklone pod bor)?
Božićni pokloni su povezani s rođenjem Isusa, s danom na koji je Isus primio poklone od sveta tri kralja, a koji do danas slavimo kao Božić, što označava umanjenicu od Boga – Isusa Krista.
Međutim, za razliku od božićnog darivanja za koje je jasno kako je preuzeto iz Biblije, pitanje zašto kitimo božićno drvce ostalo je nerazjašnjeno.
Postoji više teorija i mitova o pitanju kada i kako je započeo ovaj običaj te zbog čega ga je usvojila Katolička crkva kao dio slavljenja Isusova rođenja.
Iako ne postoji direktna poveznica između božićnog drvca i kršćanstva, drvce zapravo predstavlja vezu između Boga i čovjeka, a kiteći ga Bogu odajemo počast, što se u nekim teorijama smatra usvojenom poganskom tradicijom ukrašavanja i štovanja zimzelenog drveća za vrijeme zimskog solsticija. Usto, drvce predstavlja i čovjekovu prolaznost: ljudski život je baš poput drvca – prolazan. Također je usvojeno upravo zimzeleno drvce jer označava nadu, proljeće, zelenilo koje daje život, odnosno, sama priroda se budi, a time i život postaje lakši.
Vjeruje se kako su s ukrašavanjem drvca započeli luterani u Njemačkoj u 16. stoljeću, a onda se taj običaj proširio svijetom. U početku se drvce kitilo raznim, tada dostupnim, prirodnim plodovima i papirom. Naravno, kako je civilizacija napredovala i kako su nastajali razni izumi, tako su se i ukrasi mijenjali – od svijeća koje su čak bile opasne i izazivale brojne požare, pa do dobro nam poznatih lampica.
Ipak, od kuda dolazi ta božićna tradicija još uvijek nije poznato.
Jedna legenda govori o engleskom propovjedniku koji je u 7. stoljeću došao u Njemačku propovijedati i naviještati Evanđelje. Kako bi slikovito protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva, koristio je sortu sjeverne bijele jele trokutastog oblika koja je simbolizirala Trojstvo. Navodno su tada ljudi započeli s običajem.
Druga legenda kaže da je Martin Luther (njemački teološki i vjerski reformator, začetnik protestantske reformacije), ukrasio drvce početkom 16. stoljeća svjećicama dok je u nekim dijelovima Europe postojao običaj priređivanja predstave o raju za vrijeme Božića, tijekom koje bi se na stablo vješale jabuke kao simbol spoznaje dobra i zla prema biblijskoj priči o Adamu i Evi.
Mnogi pak vjeruju kako se pravi razlog kićenja bora krije u rimskoj povijesti. Kako je opće poznato da su Rimljani u svemu često pretjerivali, pa su tako, primjerice, kitili sva drvca koja su našli za vrijeme slavljenja rođenja boga Sunca, taj se običaj postepeno proširio na sve zemlje koje su Rimljani osvojili. Vjeruje se kako se svidio i katoličkoj Crkvi koja je tim običajem počela svetkovati Krista. Ali isto tako postoji legenda da je katolička Crkva htjela učiniti suprotno – napakostiti Rimljanima, ili pak posve preoteti običaj i nametnuti ga ljudima kao svoju vlastitu “ideju”.
Običaj kićenja bora kod nas se pojavio sredinom 19. stoljeća za što također ne postoji odgovor tko ga je uveo.
I zapravo ne kitimo bor, nego jelu, ali je nekako sama po sebi usvojena riječ bor, što nije pogrešno. Kada govorimo o drvetu, u hrvatskom jeziku ne postoji imenica jelka, jer je u pitanju jela – rod crnogoričnog drveta iz porodice borova. Tako da ni ne možemo reći da kitimo jelku.
Dakle, kroz povijest su se mijenjali samo ukrasi, od papira i plodova, do raznih figurica, kuglica i lampica, a legende su ostale legende.
Možda nikada nećemo saznati zašto kitimo božićno drvce, ali nije ni važno. Ionako je drvce sporedno. Važno je da znamo što slavimo – Isusovo rođenje.
Božana Ćosić
