Zapravo se uopće ne sjećam je li te davne večeri bila gusta magla i je li se osjećao miris nadolazećeg snijega. Možda je već ranije tog dana snijeg načinio najljepši božićni ugođaj. Tih detalja se zaista više ne sjećam.
Bilo je to davno, u vrijeme kad su moji klinci još nosili pletene papučice s našivenim zečjim ušima. Oni tada još nisu shvaćali pojam Božića i ne – Božića. A ja? Ja sam Božića itekako svjesna. Otkako je On otišao, svakog sam Božića sjetna i tužna. I suze su neminovne. On je bio moje sve. On mi je pred noge prosuo život, on me svemu naučio, on je u mene utkao svu svoju ljubav. I nekako je posebno teško ne imati ga uz sebe baš na Božić. Kompenzacija je došla u obliku moje male obitelji u kojoj sam blagoslovljena s dva prekrasna sina.
O čemu vam želim pisati?
Tog jednog davnog Badnjaka, kao i obično uoči blagdana, kasno sam se vratila s posla. Čekale su me tradicionalne predbožićne obaveze: večera koju je trebalo završiti, kolači koje je trebalo ukrasiti do kraja, s boljom polovicom otići po jelku pa je ukrašavati uz božićne pjesme i veselu ciku radosne dječice. Odlazak na polnoćku, povratak i ugodno opuštanje, uživanje u zajedništvu i ljubavi uz pucketanje vatre i ples njezinih sjenki na stropu. Plesat će i snježne pahulje, razbijajući se o prozore. Raspadat će se u tisuće komadića, u milijun malih kristala, a mi ćemo, okupljeni oko blagdanskog stola slaviti obitelj. Ljubav. Sreću. Zajedništvo.
Posljednji štih koji sam davala prhkim božićnim kolačićima ukrašavajući ih šećerom u prahu prekinuo je zvuk telefona. Posve neočekivani telefonski poziv srušio je sve moje snove i nadanja.
– Dogodilo se nešto nepredviđeno. Do daljnjeg ostajem na poslu. Ne čekajte me s večerom. Uživaj s našim anđelima, a ja ću naići čim uzmognem. Sretan ti Božić, ljubavi.
Spuštanjem slušalice, niz lice mi se spustila jedna ogromna suza. Pa još jedna. Suzetina. Odjednom sam bila tako malena. Malena i sama, ostavljena sama na ovom svijetu da se borim s vjetrenjačama, a ispred mene čekaju nedovršeni poslovi. Jecaj je krenuo iz grudi pretvorivši se u bujicu.
“Ali mi nemamo bor! Božić bez okićenog bora se ne računa. To je kao da djed Mraz nema crveno odijelo ili dugu bijelu bradu…” glasno sam razmišljala ni ne pokušavajući obrisati suze. Dječaci su me začuđeno gledali ništa ne shvaćajući. Pogled na njihova lica napravio je veliki rez. Stop! Suze mi neće pomoći. Ni moje, a ni tuđe. Ne treba meni samosažaljenje niti suosjećanje! Hitno mi treba akcija! Dječake sam na brzinu toplo obukla i odvela k baki.
Sad se polako svega prisjećam.
Padao je gust snijeg dok smo polako napredovali do bakine kuće, boreći se s pahuljama koje nam je vjetar u gustim nanosima nabacivao na lica. Mama nije ništa pitala kad nas je ugledala mokre i promrzle na kućnom pragu.
Ja sam prva progovorila: – Čuvaj mi ih, vratit ću se kad nešto obavim.
– Ništa ne brini, zabavljat ćemo se dok se ne vratiš – umirila me svojim riječima.
Vratila sam se kući i još toplije obukla. Djeca su na sigurnom, mogu bez brige u svoju misiju. Krenula sam po jelku. Kroz mrak i snijeg. Hladnoća grize za nos i uši. Nigdje na ulici ni čovjeka ni psa. Svi su u svojim kućama, sa svojim obiteljima. Samo ja bauljam po zaleđenoj cesti. U susjednoj ulici pronašla sam nekakvo malo ofucano drvce. Zadnje. Svi su se unaprijed pobrinuli za svoj Božić. Nezainteresirano sam ga platila i bez riječi se okrenula.
– Sretan Božić, susjeda – čula sam glas iza sebe s dobrim željama.
Nisam se okretala, grabila sam naprijed vukući za sobom naše drvce. Tužna. Usamljena. I malo posramljena. Kroz prozore je dopirala predbožićna svjetlost, ljudi su blagovali, širila se radost. Božićne lampice žmirkale su u ritmu blagdanskih pjesmica. Božićne dekoracije šepurile su se s okolnih kuća kao da se rugaju. Cerile su mi se u lice baš kao i visoke, razgranate raskošno okićene jelke, besramno žmirkajući prema meni. “A što ti čekaš? Gdje ti je muž? Gdje si ostavila djecu? Gdje je tvoj obiteljski božićni ugođaj, večera i mir? Lutaš ulicama poput prosjakinje!”
Stisnula sam zube i zapovjedila suzama da me ne izdaju. Vukla sam kući loše drvo, promrzle ruke su mi se slijepile od njegove smole jer sam negdje putem izgubila rukavicu. Gruba kora oderala mi je prste, a kosa, otežala od vlažnog snijega, slijepila mi se uz lice. Nisam plakala, odlučila sam svima pokazati zube, ponajprije sebi. Neugledan borić, posljednje neprodano božićno drvce na svijetu ostavila sam na kućnom pragu i otišla po djecu k baki.
Brzo sam ih obukla, navlačeći na njih jakne, kape i šalove. Pozdravila sam se mamom poželjevši joj svako dobro. Žurila sam kući sa svojim sinovima. Savladali smo snježne prepreke i sretno se vratili. Oni ništa nisu shvaćali. Ni iznenadnu predvečernju šetnju do bake ni moju odsutnost. Djeca su to! Počeli smo ukrašavati našu jelku. Dodavali su mi kuglice, a ja sam ih uzimala iz njihovih toplih ručica i s ljubavlju stavljala na drvce. Najprije Bruninog djeda Mraza. Potom Borninu snježnu pahulju iz San Francisca. Kućicu. Snješka. Slamnate likove. Jaslice. Crvene i plave kuglice. Drvenu kuglicu djevojčice koja nikad neće čekati Božić s nama i o kojoj nikad ne govorimo. Svilenim bombonima zaokružili smo cjelinu. Ukrašavali smo naš borić i pjevušili božićne pjesme. Bilo nas je troje i nismo bili sretni. Bili smo okrnjeni. Bit Božića je zajedništvo, a nama je nedostajala još jedna karika da bismo se povezali u skladnu cjelinu.
– Mama, mama… Kad ćemo večerati?
– I ja sam gladan, mamice.
Odgađala sam večeru nadajući se da će i njihov tata uskoro doći. Vrijeme je prolazilo, a moja nada da ćemo uskoro postati vesela cjelina topila se poput snijega u proljeće. Tužno sam uzdahnula i odlučila nahraniti bar djecu. Ja ionako nisam imala teka.
Okupila sam ih oko stola i zamolila za još malo strpljenja. Nestrpljivo su se meškoljili. I upravo kad sam stavljala sarmu na stol, začuli su se koraci. Tapkanjem nogu otresao je snijeg s odjeće i cipela. Ušao je u kuću mokar, kose posute snijegom. U rukama je nosio najljepšu božićnu zvijezdu i darove za dječake. Sjaj zvijezde koju ćemo staviti na vrh božićne jelke obasjao je cijelu prostoriju, a oko nas je zavladao mir i spokoj. Dječaci su se ustrčali oko oca, hvatajući ga za ruke i noge. Cvrkutali su poput vrapčića, a ja sam kroz prozor pogledala u nebo. Oblaci koji su se žurno kretali dalje upirali su pogled u našu kuću, a snježne pahulje, nestašno koketirajući sa starom lutalicom Mjesecom, plesale su svoj graciozno-svečarski ples. Najljepši bor na svijetu svjedočio je božićnom čudu: božićna zvijezda obasjala je četvero članova jedne obitelji koji su se, okupljeni oko stola, primili za ruke i širili svoju ljubav jedno drugome, odašiljući poruku u svemir. Ljubav roditelja prema djeci. Ljubav djece prema roditeljima.
Nesebična i bezuvjetna ljubav stvorila je nevidljiv štit oko nas, neprobojnu opnu koja nas je povezala u našem zajedništvu i sačuvala od svih zala. I čuva nas još i danas. Ljubav je dio božićne čarolije i najljepša priča koju vam mogu ispričati na Badnjak. Jedinstvo obitelji koju ljubav drži na okupu uz tradicionalne božićne vrijednosti. Sve ostalo su nijanse i ovise o vama.
Jasna Šemiga – Pintarić
