Sakrij me u
svoje note, i
nježno me omotaj
zvucima violine
što plače,
ušuškaj me u
crno bijeli svijet
tipki klavira,
da se nježno ljuljam
pod tvojim prstima
kao brod u oluji valova,
nesmetano da igram
posljednji valcer
odsviran u ovoj
simfoniji života,
da budem najbolje
djelo najvećeg pjesnika,
onog kojeg više nema,
i da nježno s gudalom
mojim savijaš žice
pretvarajući ih u najljepšu
melodiju ikada odsviranu,
dok igram po tipkama,
pridružujući ti se kao
pratnja u plaču istinske
ljepote, prateći note
napisane na starom
papiru uspomena,
tamo nekog davno
zaboravljenog pjesnika,
za tamo nekoga tko
još uvijek živi kroz
zvukove pažljivo otisnutih
nota..
Martina Kopić
