Svi mi prije ili kasnije doživimo gubitak. Bilo da se radi o voljenoj osobi, prijatelju, roditelju, djetetu, djedu, baki, neminovno je da taj gubitak boli, a tuga je ono što nam ostaje kao vjerni suputnik.
Prebolimo li gubitak, odlazak bliske osobe? Nestane li ikada bol koja nas u tom trenutku pogodi? Je li moguće oporaviti se u potpunosti?
Mislim da je nemoguće potpuno preboljeti. Određena bol uvijek je prisutna kako bi nas podsjetila i pobrinula se da ne zaboravimo jer zapravo nije njihov odlazak ono što boli, već ono što slijedi nakon toga. Boli praznina koju osjećamo. Boli činjenica što im se nikad više nećemo moći obratiti, reći da ih volimo i koliko nam znače. Bole suze koje klize niz obraze kada nitko ne gleda, bole uspomene. Boli tišina. Boli ono ništa koje ostaje.
Tu bol možemo i moramo ublažiti, isto tako možemo i moramo naučiti živjeti s tim gubitkom. U tome će nam pomoći vrijeme. Ono liječi sve rane, ono nam je prijatelj jer upravo to vrijeme je potrebno da se oporavimo.
U redu je uzeti vrijeme za tugovanje, ali moramo nastaviti živjeti zbog onih koji su još uvijek ovdje. Odlazak je dio života i što prije to shvatimo, lakše ćemo se pomiriti s gubitkom.
Iako je teško nastaviti hodati, natjerati noge da idu naprijed, ne smijemo zanemariti svoje osjećaje i potrebe. Ne smijemo zaboraviti živjeti. Život je jedan i kratak je, zato se potrudimo popuniti praznine tako što ćemo uživati u sitnicama koje nam svakodnevno pruža.
U srcu uvijek ima mjesta za one koji su otišli, ali potrudimo se da pronađemo mjesto i za one koji su ovdje ili koji će tek doći.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
