Često te se sjetim i kapne suza ili dvije, i pokoji osmjeh toplih sjećanja koja nas vežu zauvijek. Vrate me na Badnjak u doba dok smo bili djeca, u doba kada su zime bile zime u punom smislu te riječi. Maglovite, hladne, snježne i vjetrovite. Bili smo generacija djece koja su doista znala uživati u sitnicama. U našem selu običaj je nalagao da se budimo u ranu zoru, u gluho doba, navlačimo tri sloja odjeće, više pari čarapa, doručak i put pod noge. Gazili smo kroz debeo snijeg po starom prtenom putu, preko zaleđenih njiva dok nas je grlio hladan zimski sjeverac i probijao se do kostiju. No, nismo mislili na hladnoću i nije nam smetala. Usput smo se grudali, bacali u snijeg, glasno se smijali a jeka odzvanjala je kroz tiho zimsko jutro. Obilazili smo selo, kuću po kuću, kucali na skromno okićena vrata i prozore, s grančicom bora u ruci. Iako su godine progutale prohujalo vrijeme, još uvijek se sjećam pjesme koju smo pjevali u glas, kao zbor promuklih, sanjivih glasića: Domaćine, badnjak na kuću, Badnjica u kuću… Mada smo zvučali više kao da režimo ispod debelog šala koji nam je prekrivao usta, nitko od susjeda nikada se nije žalio zbog toga. Dapače, darivali su nas uz toplu dobrodošlicu i s osmjehom od uha do uha. Darovi nisu bili bogati niti moćni kao što moraju biti u današnje vrijeme. Budemo sretni ako vrećicu, koju smo nosili uz sebe, bar na pola napunimo orasima, narančama i jabukama. Pa ako ponekad dobijemo malenu plišanu igračku našoj sreći nema kraja. Pri povratku obavezno pod prozorom napravimo snješka.
Izgubili su se stari običaji u maglama suvremenog doba dvadeset prvog stoljeća. Nestale su hladne zime. Sve manje je skromnosti, ljudskosti, poštenja a i smijeh djece sve je tiši. Naša djeca neće znati koliko jedan orah u ljusci može ugrijati srce, neće znati za običaje, hladne zime niti radosti malih stvari jer predugo već žive u virtualnom svijetu. A ni tebe nema više.
U ovo doba godine samo su sjećanja intenzivnija, umnožena sa sjetom, pomiješana sa dozom nostalgije za minulim vremenom koje sam provela bez tvoje prisutnosti i žaljenjem za onim posljednjim zbogom… Posljednjim stiskom ruke, zagrljajem. No, život ide dalje i natjera nas da živimo bez onih koji više nisu ovozemaljski putnici ali dišu u našim sjećanjima… Tražimo ih u licima njihove djece, u sjenama jeseni i tmurnih kišovitih dana… sjetimo ih se ne samo jednom godišnje…
I neprimjetno prođu dani, mimoilaze se mjeseci, projure godine.. poslije njih ništa više nije isto… samo su suze uvijek iste.
Marijana Šimić
