Ona uvijek činila se sretna i jaka. Znala je utješiti, zagrliti, dati bez očekivanja da joj se uzvrati. Takva je bila. Jednostavna, ali ne i obična. Bila je posebna. I ja sam se uz nju osjećala posebno, shvaćeno voljeno i drago. Baš onako kako se jedno biće treba osjećati pored prijatelja. Onog kojeg ne bi nikada smio izgubiti, a nekako ga izgubi.
U trenutku kad se vrijeme ispusti kroz prste ono stane… Zastane. I ostane zarobljeno u nepoznatoj tišini. Onoj u kojoj nisu važne izgovorene riječi već djela. Onoj u kojoj očekuješ najviše, a dobiješ najmanje. I možda nije važno što je potrajala tišina, jer možda bi jednom kroz nju progovorilo srce. Trebalo je, ali nije. I ono je ostalo zarobljeno negdje u nutrini koja mi je odjednom postala strana.
Nedostaje mi, a bojim se da to ni ne zna.
Karolina Obradović
