Prvo što sam primijetila na tebi, tj. u tvojoj osobnosti, karakteru, maniru, kavalirstvu – kako god to želiš nazvati bila je tvoja pažnja, briga oko i prema meni.
Ako je gužva u tramvaju uvijek si pazio da me netko slučajno ne udari, uvijek si pazio da me oko struka držiš ako vozač slučajno naglo zakoči, uvijek si me puštao prvu da uđem, uvijek si gledao da sjednem…
Nikada mi nisi dozvolio da hodam na strani do ceste, i ako jesam, samo bi me povukao na drugu stranu bez i jedne riječi…
Pridržavao si mi vrata, čekao da ja uđem prva, uvijek si čekao da ja izaberem gdje ćemo sjesti, nikada nisi imao na ništa prigovor, i ako ti se mjesto nije svidjelo nisi ništa rekao.
Znao si da me leđa bole, da sam se počela kriviti od tereta kao da imam osamdeset godina, ali tebi nikada nije bio problem stati iza mene i uzet mi ruksak, ili samo ispružit ruku i reći – “Daj!”…
Jednom prilikom našeg dejta, kavica i klupica, vidio si da je klupa mokra, uzeo si maramicu i obrisao, nisi dozvolio da sjednem na mokro…
Nekome su to sve sitnice, netko će reći – ” Pretjeruješ, pa to su banalne stvari” , možda za nekoga jesu, a za mene su znak ljubavi.
One dvije riječi “Volim te” – odavno meni ništa ne znače, ali tvoje geste, tvoja pažnja, tvoja briga mi govori više neko milijardu “Volim te”..
A svaki put kada bi ti se htjela zahvaliti, od tebe bi dobila “jezikovu juhu”, jer kao što bi ti rekao; ” Što sam toliko veliko učinio da mi se zahvaljuješ???!!”
E pa, bio si TI, onaj u kojeg sam se zaljubila, onog kojeg volim i onog kojeg želim do kraja života… učinio si to da se opet osjećam živom.
Susan Day
