-Halo, dobar dan! Poštovanje, pri telefonu Sanja. Ovom prilikom htjela bih Vas pozvati na jedno besplatno događanje koje će se održati u Vašem mjestu…Tom prilikom predstavit ćemo Vam naše najnovije proizvode…
Onda bi uslijedio datum, lokacija i vrijeme održavanja. Reakcije sa suprotne
strane telefonske linije obuhvaćale su dijametralno širok spektar emocija.
Sanjin ugodan glas često je budio radoznalost kod muških sugovornika,
golicao im maštu.
-Ali, ja Vas tako želim vidjeti uživo.
-Žalim, nije moguće. To je poslovna etika tvrtke.
-Ma ,hajde, nitko neće znati.
-Žalim…
Svaki sugovornik ,potencijalni klijent, ima svoj psihološki profil, svoju
kartografiju čuvstava i nazora.
On ulazi u kategoriju posesivno-ljubomornih tipova ličnosti.
Dosta dobro kotira u političkoj sferi. Nije dugo trebalo da sazna njen identitet, ulicu i kvart. Unajmio je privatnog detektiva da je prati. No nije uspio doznati ništa intrigantno.
Uzak krug prijatelja i prijateljica, alergija na jagode i lješnjake, život
sačinjen od odlaska na posao i povratka u stan.
Tražio je susret u hotelu. Kad ga je opet odbila, pokušao je inscenirati
slučajan susret na tržnici, u onom dijelu gdje se prodaju sir i vrhnje, u
drogeriji, pošti, banci…
Slao joj je cvijeće na posao. Deset buketa dnevno. Predvorje Sanjine tvrtke počelo je nalikovati na cvjetni atelje. Kada ni to nije upalilo, stao joj je slati bombonijere i praline , one najskuplje, belgijske. Sanja se s kolegicama sladila slatkišima, cijeli ured je mirisao omamljujuće i slatkasto. Miris čokoladnih delicija širio se kroz otvorene prozore dolje, na ulicu, sve do iza ugla. Ipak, Sanja nije popustila.
-Budi dobra i dođi večeras…
-Ne, gospodine, brani mi poslovna etika.
-Aj, k vragu, ti i etika! – muški se glas srdito izdere na Sanju.
Još je izgovorio nekoliko vrlo ružnih i prostih riječi.
Sanja je šutjela. Uplašila se. Proživjela je kao domsko i potom udomiteljsko
dijete svakakve užase . Kad bi samo zidovi mogli pričati… I prozori, ormari,
bračni kreveti…
Ovo je evociralo bolne uspomene. Problijedjela je i počela se tresti. Krenule su joj i suze niz obraze. Kolegice su, intuitivno pretpostavivši o čemu je riječ, brzo reagirale.
S druge strane linije samo su se čule riječi: -Naći ću te ja makar otišla na kraj svijeta!
Prošlo je mjesec dana otkako se na poslu psihički slomila. O njoj se brinula susjeda Marija. Šetnje, razgovori s kolegicama, planinarenje, plivanje na
bazenu… Sve to vratilo ju je u svakodnevicu.
Nakon dosta godina, iz njenog malog stana začuli su se zvuci klavira.
-O, Bože dragi, ne znam kad sam zadnji put sjela za klavir.
Isprva su potekli nesigurni, falš tonovi, a onda postupno sve čistiji, skladniji,
sve dok se nije čitavim prostorom stala razlijegati umilna svirka. Cijeli neboder zvučao je kao velika glazbena kutija.
Sanja se vrlo lako vratila u radnu kolotečinu.
-Halo, dobar dan! Poštovanje, pri telefonu Sanja. Ovom prilikom htjela bih Vas pozvati…
I tako unedogled. Sve se činilo opet normalnim. Stiglo je i proljeće. Donijelo
je sa sobom nove mirise , tonove i slike. Sanja je udomila napušteno bijelo mače.
A onda jednog dana na pješačkom prijelazu jureći automobil je pokosio
pješaka. Sanja je pritekla u pomoć. Lecnula se. U krikovima i jaucima
unesrećenoga prepoznala je onaj glas. Na unakaženom licu prepoznala je iste one bore i tajanstveni pogled.
Bio je to on. Njezin opsesivni obožavatelj. No Sanja se nije dala smesti.
Posjećivala ga je u bolnici. Od njegovog tjelohranitelja saznala je za njegovu
tešku sudbinu. Prije petnaestak godina suprugu i kćer ubili su mu mafijaši
koje su unajmili njegovi poslovni konkurenti.
Onomad u Sanjinu glasu on je prepoznao glas pokojne voljene supruge.
Slična boja baršunastog glasa, slična melodija. Nije mogao izdržati, bol duše je bila jača. Morao ju je upoznati, vidjeti izbliza. I doista, njen stas, hod, geste,čak i osmijeh – sve ga je to podsjetilo na prošlost.
Sanjin obožavatelj se iz dana u dan oporavljao. Nosila mu je domaću krepku juhu i vanilin-kiflice, čitala omiljene pjesnike, zalijevala cvijeće u njegovu domu, svaki dan čistila i zračila.
On više nije bio mrk, snužden ni gnjevan, promijenio se.
-Ti si moj anđeo! – rekao joj je.
Sanja se samo osmjehnula i ozarila u licu.
-Tebe su bogovi poslali kao dar u moj život.
Prošlo je već godinu dana. Proljeće je treperilo u najjarčim bojama i zvonko
odjekivalo najljepšom pjesmom ptica, mladih stabljiki i sunca.
Sanja je s balkona raskošne vile, obavijena sunčevom svjetlošću, mahala nasmijanom muškarcu koji je netom izlazio iz automobila s papirnatom
vrećicom punoj tropskog voća. On joj uzvrati pozdrav. Sunčeva svjetlost
zaustavi se na Sanjinu zaobljenom trbuščiću.
Jasmina Bosančić
