Sivilo grada,
u jutra rana.
Nedužna duša,
ponovno strada.
Reminiscencijom
prizivam kapi kiše,
da otplešu jedan
ples više –
za pjesnikinju
u sivom kaputu.
Ne čuju me od
buke gomile.
Spavaju mirno,
zorom potonule.
Priđite bliže,
osluškujte lakše!
Kako ne biste
temelj stihova –
lokvom zgazile.
Lorena Vojtić
