Jednom sam negdje pročitala citat, i to baš nedavno, da knjige koje nađu svoj put do nas, su baš one knjige koje iz nekog razloga trebamo pročitati, jer postoji razlog zašto su te knjige ‘odabrale’ baš nas, na ovaj ili onaj način. Pa, ovo je definitivno jedna od tih knjiga, barem za mene. Nebitno kako sam do nje došla, ova je knjiga morala biti na mojoj polici i s obzirom na to da sam oduvijek vjerovala da se sve događa s razlogom, tako je i ovo jednostavno moralo biti.
Mnogi od vas ne znaju ovo o meni – ja imam dijete s posebnim potrebama. Tako je, majka sam djevojčice koja ima 15 godina, s raznim dijagnozama, od kojih ću spomenuti samo najtežu: cerebralna paraliza. A zašto ja sada to spominjem i kakve to veze ima s ovom knjigom? Ovo je stranica za osvrte o knjigama i ne zanima nas tvoj privatni život – reći će netko. O ali bitno je, ja osjećam potrebu to podijeliti s vama. Ne u smislu – čujte, dajte da se pohvalim, ili u smislu da želim izazvati nekakvu sućut od vas. Ne, nikako. Želim to reći jer je vjerojatno ta činjenica utjecala na moje dojmove pri čitanju ove knjige. Iako je svaki moj osvrt subjektivan, koliko god se ja trudila da ne bude, to je neizbježno, jer ljudi su svi drugačiji, pa shodno tome i doživljavamo knjige na drugačije načine. E, o tome je ovdje riječ – o nečem potpuno drugačijem. Ne samo izgledom ili stilski, vjerujte mi, ovo je jedna sasvim drugačija zbirka, kakvu sigurna sam do sada niste držali u svojim rukama, a duboko vjerujem da ni nećete. Zašto? Zato što je ova knjiga posvećena svim mamama koje imaju djecu ‘s dijagnozama’.
Znam što sada mislite – joooj, pa tko to želi čitati? Imam i ja svojih problema, zašto netko želi uopće pisati ili čitati o tome? Pa čitanje bi trebalo biti bijeg od naše sumorne svakodnevice, kroz knjige bismo trebali otputovati na neka ljepša mjesta, one bi nam trebale popraviti dan, nasmijati nas, razveseliti, podići nam raspoloženje! Bez brige, ova će vam zbirka napraviti baš to, plus mnogo toga što uopće ne očekujete, vjerujte mi na riječ.
Ona nije namijenjena svima nama koji imamo takvu djecu, jer mi znamo što sve podrazumijeva život s takvom djecom, nego upravo suprotno, ona je tu kako bi svima vama koji imate zdravu djecu na neki način podigla svijest o tome što mi sve proživljavamo s našom djecom. Nema ona za cilj da vam priča o tome koliko je nama teško, koliko smo mi oštećeni, jadni ili da izaziva u vama sućut, samilost ili očajavanje. Ne, nikako, ni blizu. Ova zbirka priča i kratkih dijaloga ima puno viši i plemenitiji cilj – pokazati vam kako je život i s djecom s poteškoćama u razvoju, iako doduše stresan i ni malo lagan, u većini slučajeva lijep, zabavan, pozitivno osebujan, jedinstven i unikatan, kao uostalom i većina te djece.
Maja Muškić majka je sada 27-godišnjeg Stjepana, koja hrabro progovara o tome kako se nosila s prvim spoznajama da je njen sin drugačiji, da će vjerojatno cijeli život biti dijete, te kako izgledaju neke životne prekretnice u dječjim životima koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo. No, u svojim tekstovima uvijek je pozitivna, vedra, samo suptilno kritična, s najvećim naglaskom na to kako ona Stjepana ne doživljava kao bolesno dijete, već kao osobu koja doživljava svijet na neki svoj način, koji je ona htjela približiti drugima kroz ovu zbirku. Pa ćete tako tu naći dvije vrste teksta – majčine kratke priče s isječcima iz njihovog života, i njene dijaloge sa Stjepanom, u kojima dobivamo savršen uvid u to kako izgleda njihova svakodnevica, te koliko su oni zapravo oboje posebni i divni.
Laički i neformalno rečeno, Stjepan je genijalan. Totalno ga mogu zamisliti kako izgovara rečenice koje je njegova majka zapisivala i ubacila u ovu knjigu između svojih proznih tekstova, i totalno mogu zamisliti njene izraze lica i reakcije na te njegove rečenice. Stjepan je zvijezda ove zbirke. On je glavni ‘glumac’ i iako je zbirka kratka (meni se tako činila, jer imala sam dojam da bih mogla čitati o njima do sutra ujutro), u meni je probudila veliku želju da upoznam Stjepana. Da popijem s njim kavu koju on obožava, barem jednom, no s obzirom na to da nisam Josipović ili Plenković, i s obzirom na to da ja uopće ne pratim vijesti i zazirem od politike, bojim se da mu ne bih bila toliko zanimljiva, te da bi ta kava vrlo kratko trajala, no ja sam sigurna bi meni bila među najdražima ikad popijenima u životu. A oni koji me dobro poznaju znaju da ja ne idem na kavu s bilo kime. I da mogu birati između bilo koje slavne i poznate osobe i Stjepana, ja bih uvijek odabrala Stjepana – takav je dojam da mene ostavio kroz te svoje dijaloge koje sam pročitala.
Kao i većina djece s intelektualnim poteškoćama, tako i Stjepan ima neku svoju logiku na koju većina nas nije navikla. To jednostavno morate doživjeti, ili pročitati u ovoj knjizi, i mene je oduševilo što je majka/autorica prikazala taj fascinantani drugačiji način razmišljanja kroz te njihove kratke dijaloge, jer sigurna sam da bi svi mi ‘normalni’ mogli puno toga naučiti od Stjepana. Jednostavnost kojom on pristupa svakodnevnim stvarima ili problemima bi posramio i najučenije među nama, a iskrenost i neiskvarenost s kojom on komunicira sa svima oko sebe trebala bi biti uzor ne samo djeci, nego i odraslima.
Ono što mi se najviše sviđa ovdje i što me se najviše dojmilo je što gotovo da i nema medicinskih podataka o Stjepanu. Nigdje nećete pročitati koje su to točno njegove dijagnoze, kakve pretrage je obavio, što su mu sve prognozirali liječnici, kojim se sve institucijama obraćala njegova mama za pomoć, na kakve je točno sve prepreke nailazila (i sigurna sam uspješno ih savladavala) kroz tih Stjepanovih 27 godina života. Ne, ovdje ćete vidjeti kako jedna majka djeteta s posebnim potrebama svoje dijete ne doživljava kao ‘bolesno’ nego samo drugačije. Čitat ćete priče jedne majke koja nije svoj život s djetetom s poteškoćama u razvoju shvatila kao teret, ili Božju kaznu, ili nekakvu pokoru koju mora odraditi – a ne, upravo suprotno. Doživjet ćete majku koja svoje dijete, sada zapravo odraslog čovjeka, shvaća kao blagoslov, tretira kao najveće blago, i uključuje u svijet nadajući se da će ga i svi drugi doživjeti upravo tako.
Možda sam ju ja kao majka djeteta s posebnim potrebama doživjela sasvim drugačije nego što će ju netko drugi doživjeti, ali razumjela sam svako napisano slovo, ali i svako ono nenapisano, i ne odjekuju mi u glavi samo riječi i rečenice tiskane na papiru ove zbirke, već me duboko pogađa i sve ono što stoji između redova, ali i iza svake te stranice koju sam okrenula s oduševljenjem i nekako prebrzo došla do kraja i shvatila da sam gotova, a bila sam gladna za još.
Ova majka i ja se razumijemo u mnogočemu, a najvažnije od svega je ovo: i ona i ja smatramo da se naša djeca ne bi trebala prilagođavati svijetu oko sebe, kako bi bila što ‘normalnija’, prihvaćenija, uključenija, sposobnija itd. Mi duboko vjerujemo da bi se svijet trebao biti mjesto u kojem će svaki pojedinac, s dijagnozom ili bez nje, moći pronaći svoje mjesto ispod sunca. Ili kišobrana, jer nisu svi dani sunčani nikome od nas, većina nas preživi i najgore kiše, a s vremena na vrijeme i pokoje grmljavinsko nevrijeme ili velike oluje. I to je poruka ove zbirke – ne tretirajte našu djecu ili nas drugačije. Mi možda nismo uobičajeni, možda smo drugačiji od onoga na što ste vi navikli, i nema ne treba vaše suosjećanje, sažaljenje ili razumijevanje.
Stjepanu, i svim Stjepanima ovog svijeta treba samo jedno – ljubav, koja podrazumijeva prihvaćanje u punom smislu obje te riječi. Ljubav i prihvaćanje. Sada razmislite o svemu što ste pročitali u ovom osvrtu i zapitajte se kako se odnosite prema svima oko sebe koji su na bilo koji način drugačiji od vas, jer ako ova zbirka promijeni mišljenje o osobama s poteškoćama samo jednome od vas, ona je svoju misiju ispunila.
I ako poželite uroniti u Stjepanov i Majin svijet i provesti jedan dan ispod njihovog kišobrana, ovu prekrasnu zbirku možete naručiti porukom autorici u inbox.
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
