Postojana je ova tišina
što vuče se oko mene
poput aveti
nekih davno zaostalih misli
koje se bojim izgovoriti
na glas
dok srce bubnja kao da
galopira prema kraju
želeći čim prije
da otkuca posljednji ton
sjene zaborava vuku se
sporo plašeći me dodatno
svojim crnim pipcima
što ostavljaju gorak okus
u mojim ustima
dok borim se za svaki udah
toliko potrebnog mi zraka
i znam nema više nade, a
ni razloga
utišalo se sve oko mene
zatišje pred buru
očaj,
nijemo padanje suza
iz umornih očiju bez ikakvog sjaja,
a zatim vrisak
onaj smrtni,
bolni,
očajni vrisak
koji ne pomaže više ničemu…
Martina Kopić
