Uvijek sam se pitala kako bi bilo
živjeti vječno i nikada ne spoznati
šta znače zaborav, prolaznost i smrt,
a onda sam srela čovjeka koji je besmrtan.
Na prvi pogled nije bio ništa posebno,
a na svaki sljedeći vrijednost mu je rasla,
sve dok mi nije postao najomiljenija osoba na svijetu.
Sa njim mi je cijeli svijet bio velik i širok,
a sad mi je tijesan jednako kao i rođena koža, jer je nestao i nikad više neće doći.
Uvijek sam se pitala postoje li duhovi
i možemo li pričati sa njima, a sada znam istinu, jer pričam često sa duhom
živog čovjeka. Njemu odlazim kad me boli
i kad me umori život. Njemu govorim da mi fali iako znam da me ne može čuti.
Njemu pričam o danu koji mi je tek onako skliznuo kroz prste i ponekad, samo ponekad se slomim i krivim ga što je otišao.
Da li je dok je odlazio znao da je besmrtan
i da će ga u meni biti mnogo više nego što ima mene same?
Darya Noel Mason
