Najlakše se vjeruje najcrnjim mislima – one od nas ne traže ništa osim pristanka. Pesimizam je vrlo često samo komotan stav…
Gotovac, V.: Poetika duše
Neku snagu i energiju čuvamo kao rezervu za slučaj da nas svi napuste. Kao dijete bila sam uvijek u dobrim odnosima sa samom sobom. Često sam vodila unutarnje monologe. Dijete zna živjeti jako skladno sa samim sobom, jer ga ne ometaju problemi odraslog svijeta. Možda je taj svijet sada isplivao i pomogao mi da lakše prebolim svoje strahove i podnesem lakše svoju bolest. Danas sam sigurna da svi odgovori leže u nama a neke faze u životu moramo proći sami. Možda je to ono zastrašujuće u odraslom svijetu.
Odrastanje je tako bolno. Teško je preuzeti odgovornost za sve što činimo.
Ali ova žena na slici okrenula je lice Suncu, raširila ruke put Neba i odlučila ispuzati iz mraka. Ona moli za dobar ishod i želi i dalje učiti o životu i od života.
To sve ona želi i drugima. Svima šalje blagoslov.
Ti si spoznao kako je sve jednostavno-kao da je čuo gavranov odgovor-TREBA SAMO IMATI HRABROSTI.
Coelho, P. Peta gora
I onda kad se najviše bojiš. Ne budi komotan. Bori se.
Živimo svoje živote, radimo ono što već radimo, i onda spavamo…baš tako, jednostavno i obično. Nekoliko skokova s prozora, samoutapljanja ili progutanih pilula; nešto ih više umire od raznih nezgoda, no većinu nas, veliku većinu, polako izjeda neka bolest ili, ako imamo veliku sreću, umiremo od zuba vremena. Za utjehu ostaje nam samo to: jedan sat tu i tamo, kad nam se, usprkos nepovoljnim okolnostima i očekivanjima, čini da se naši životi naglo otvaraju i pružaju nam sve o čemu smo ikad sanjali, premda svi, osim djece, znaju (a znaju možda čak i djeca) da će poslije tih sati neminovno slijediti drugi, mnogo mračniji i mnogo teži. Ipak, radujemo se gradu, jutru; nadamo se, više nego bilo čemu, da će toga biti još.
Samo nebo zna zašto to toliko volimo.
Cunningham, M. Sati, Algoritam, Zagreb, 2003.
Kolumna: Ako pokrenem jedan kamen Marina Smokvina
