U osnovnoj školi najviše sam voljela crtati u tehnici akvarela. Kažu da je to najteža tehnika i slike koje sam tada radila bile su lijepe i prof. likovnog uvijek ih je slao na školske izložbe.
Kako sam ostarila, zaboravila sam tu tehniku. Niti ću je ikad više naučiti. Ali kad sam uzela papir i vodene bojice, nije me bilo briga. Stanje mi je bilo stabilno, dobro sam reagirala na kemoterapije, pa sam jednog dana, u dobrom raspoloženju, odlučila nacrtati nešto šašavo.
Nacrtala sam dugu, ispod nje ženu koja leži podvijenih nogu te je simbol bića na kojeg su se obrušili svi tereti života. Njezine su želje pobacane po njoj i oko nje: duga kosa, zdravi reproduktivni organi koji se po potrebi šire (rađanje), potentan muškarac (muški spolni organi), odmah do nogu dječja glava, a oko nje ono neizostavno: parfem, novčanik (žene vole novac jer im on pruža iluziju sigurnosti) cvijeće u tegli (mislim da svaka žena obožava kad joj suprug donese pa makar jednu crvenu ružu).
Moji su je ukućani ocijenili ocjenom “jedan”. I meni je nekako uvrnuta i jedva da joj dajem prolaz. Ali, bili smo sretni da je moja bolest dosegla nivo na kojem je prevladao humor. Njihova kritika uvijek je bila iskrena i dobronamjerna, premda ponekad loša (to me “pogađalo” ko’ lanjski snijeg). Ali su me, u nastojanju da se što bolje osjećam dok prolazim kroz katarzu, uvijek podržavali.
Nikad nismo toliko tužni da nam, tu i tamo, ne pobjegne malo radosti i humora.
Ako dobro zavirimo u sebe, otkrit ćemo da posjedujemo točno ono što želimo.
Simone Weil, iz knjige Allenbaugh, K.: Čokolada za zaljubljeno srce
Kolumna: Ako pokrenem jedan kamen Marina Smokvina
