Umotana u svilu
kapi prozirnih
što neumorno padaju
na klupu zaborava
svih raskinutih i
rastavljenih ljubavi
ogledam se u mjesecu
što umjesto ulične
lampe sija
svjetleći sjajem
svih duginih boja
padajući na kamen
siv i hladan
uzdižući maglu
sjećanja na davno
zaboravljene sretne
trenutke što odvijali su se
tu na klupama starim
ispod krošanja starog
i ispucalog drveta
nagriženog zubom
dobrog starog mu druga
vremena.
I noćas ti duhovi
plešu ples čineći
čaroliju moju živom,
a ljubav mogućom
sve dobija neki novi
sjaj i staro drvo i
klupe što ljubav
nekadašnjih parova
šire moleći kišu
da ne pada, da kapima
svojim ne razbija
idilu čarolije moje
mole ju
da stane da joj kapi
stoje, da se ne čuje
vapaj te tužne kiše
da ne šapuće
nikada više, nikada više..
Martina Kopić
