Pogledom usmjerenim u smrskano prednje staklo svog audija, Lukas je otvorio oči. Uplašenoi zbunjeno hvatao je zrak i duboko disao. Zračni jastuk prikovao ga je za sjedalo, a sigurnosni pojas se urezao u lijevo rame. Osjećao je snažnu bol u prsnom košu i lijevom bedru, no odzračnog jastuka pogled na tu stranu nije bio moguć. Polusvjestan, nasumično je bacio pogledna suvozačko sjedalo. Komadi sitnog stakla, lišće i ženska, elegantna torbica. Nije bio sam.
Suvozačkih vrata nije bilo i sad već hladan vjetar šibao mu je krvavo lice. Smogao je snageodgurnuti jastuk i tada je shvatio da krvari. Vrata s njegove lijeve strane su zgnječena iudubljena prema unutrašnjosti vozila, pri čemu je limeni dio načinio poveću razderotinu nanjegovom bedru. Iz okoline, dopirao je zvižduk vjetra i kovitlanje suhog hrastovog lišća.
Bila je kasna jesen. Spustio je sjedalo u ležeći položaj i izmigoljio iz obruča sigurnosnog pojasa uz bolne krikove. Tek pri izlasku iz automobila uvidio je stvarnu situaciju i razmjereštete svoje nepromišljenosti. Još uvijek vidno alkoholiziran, pokušavao je sabrati misli.
Zbunjeno je teturao. U krugu od tristo šezdeset stupnjeva strma je šuma. Kroz nogavicusvečanih svijetlo plavih hlača slijevala se topla krv iz rane na bedru. Prisjetio se ženske torbicekoju je vidio na suvozačkom sjedalu te mu je sinula ideja da ranu priveže tankim remenom
torbice. Pažnju mu je privukla osobna iskaznica koja je iskliznula dok je pokušavao skinuti remen.
– Kim? – tiho je prošaptao, a potom se naglo trgnuo, okrenuo u suprotnom smjeru ipotrčao nizbrdicom.
– Kiiim, Kiiim… Kim! Gdje si? – vikao je iz sveg glasa.
Kretao se nesigurno i dezorijentirano. Trčao je i padao, saplitao se o suho granje. Negdje pri samoj nizbrdici, pokraj debelog hrastovog stabla, ležalo je nepomično tijelo mlade ženske osobe. Lukas je punom snagom dotrčao do nje, na trenutak gotovo klizeći niz strminu nakoljenima. Zastao je skamenjen od prizora. Podigao joj je glavu na lijevu ruku i maknuo kosus lica.
– Kim, tu sam… Reci nešto – izustio je gotovo plačnim glasom.
Duga plava kosa, puna suhog lišća, spuštala mu se niz lakat. Ležala je bespomoćno, okupana krvlju i disala plitko uz čudno hroptanje. Elegantna haljina boja fuksije bila je razderana i sličila na odrpane dronjke, a lice blijedo s podljevima krvi i ogrebotinama.
Gledao je najgoru moguću posljedicu svoje nepromišljenosti. Instinktivno je posegnuo rukom u džep i dok se trudio koncentraciju usmjeriti na biranje broja hitne službe, začuo je glasove koji su dopirali negdje s vrha. Čulo se komešanje, šuštanje… Netko je dolazio.
Marijana Šimić
