Do mene sjedi čovjek.
Oboje čekamo svoj red u banci, s brojem u ruci. On se doima nešto nervoznijim od mene, vjerojatno zbog čekanja. Promatram tog, meni nepoznatog čovjeka i razmišljam. Moja razmišljanja su uglavnom vrlo nespretne projekcije. Upiti i odgovori reflektiraju se na kratkom putu između njega i mene kao reverberacije. Artefakti, sami artefakti od kojih doduše mogu izgraditi sliku, ali kakvu?
Samo moju. Na koju on teško da može imati imalo značajniji upliv. Čak i da subjekt progovori. Što moji stavovi imaju s njegovima i obrnuto. Može li razumjeti moju muku? Koliko su svjetlosnih godina iskustva tog homosapiensa udaljena od mojih? Sasvim nebitno tko je u prividnoj prednosti.
Okružena ljudima. Okružena svjetovima. Okružena planetima. Okružena galaksijama. Međusobno nas dijele iskustva.
Mi čak možemo i pričati. Čak i vrlo uljudno. Čak i dobronamjerno. Čak i toplo u određenoj točci susreta.
No, on se diže i odlazi vlastitim zadatkom.
A ja ostajem u vlastitoj elektronskoj orbiti.
Doviđenja.
I neko sasvim nejasno, ali obećavajuće možda.
Nejasno, obećavajuće i možda vrlo zajedničko logici i iskustvima čitave naše 44,xy ili xx vrste.
Marijana Martinčić
