To je ono što čitam
između ovih redova
ništa skrivenog
čak ni jedan krik
usamljenog srca…
Hladno
možda čak i suviše
za nekoga tko je
zračio sa toliko
topline nekada…
Sjaj
nema ga
samo crna tinta
i oštro pero,
što grubo urezuje se
u slomljeni papir…
Suza,
ali moja
tiho klizi kao izdajica
ona zna da je kraj
iako to ne piše
ali osjeća se…
Bol,
ali moja
jer znala sam da
to slijedi, ali
nisam htjela priznati…
Krik,
ali suviše utišan
jer nema pomoći
sve je rečeno
iako ništa rečeno nije…
Osmjeh
jer i nakon svega
želim ti sreću
tvoje biće to zaslužuje
tvoja duša dugo
je za njom čeznula…
Druga
neka je
ako te čini ponovno
radosnim, a znam
da je tako
promatrala sam
iz prikrajka i smiješila se,
jer tvoja sreća je
i moja sreća..
Martina Kopić
