Padala je kiša onoga dana kada je
vlak rekao posljednje zbogom
aleji mladosti i odvezao sa sobom
moj nasmiješeni duh.
Bez trunke žaljenja ostavi trulež
po ostatcima smionosti i utjera
pustoš u meso i kosti.
Vjatar je vio, slamale se strune,
na pakost mom optimizmu jurili vagoni.
Da mi je znati pristaju li igdje
prohujali dani jer ostale mi u njima
neostvarene želje.
Koja obala skuplja sjećanja da se
njima okrijepim?
Ne mogu ja u ovaj svijet odraslih
posijati stalnost kad sam još
dijete u duši, još sam naivna
i ružičastom vjerna.
Eh kad bi mi dječarci u cvatu
opet vijence pleli
bosonoga bih ljubila maslačke,
svilenoj livadi rosu bih obojila
i pčelama pozlatila pelud.
Ali uzalud, ne priliči uvelom obrazu
sladom se sladiti niti izrođenoj
lozi mladicu dati.
Kristina Barić
