18 siječnja, 2021

Stojim na uskom prolazutamo negdje izmeđujave i sna,na kaldrmi od ciglanošenih plimom oceana,tamo gdje mjesec seogleda i ljubi svoje zvijezdesve dok im vihor svojim dahomne

Majko, ne spremaj se još na put,još ni cvijeće procvalo nije,još snijeg bregove krije. Godine brojala si moje,a ja od tvojih bježim,ruke se tvoje držimu

Glas galebovaodzvanja daljinomnagovještava susretdva davljenika kotrljamo balvanomod jučer,držimo se pogledomza danas,naziremo ostrvio. Možda je to sutra? Neizgovorene riječirazapinju tišinom. Dijana Uherek